Kameni monumenti sa sretnom napuklinom

Otišao je put vječnosti kipar Slavomir Drinković, iznenada, ne dočekavši čak ni prvu mirovinu poslije profesorskoga staža na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, gdje je kao redoviti profesor na kiparstvu radio od 1995. do danas.

U Zagrebu je proveo umjetničke formativne godine, stvorio zavidnu umjetničku i profesionalnu karijeru, tu je živio sa svojom umjetničkom obitelji. Diplomirao je kiparstvo 1977. u klasi prof. Valerija Michielija, poslije diplome specijalizirao je monumentalnu plastiku u majstorskoj radionici Antuna Augustinčića i Ivana Sabolića. Uz to što je kao profesor na ALU-u vodio studente kiparstva, s 55 godina postao je i čelni čovjek, dekan Akademije likovnih umjetnosti. Baš je za njegova mandata 2007. proslavljena i stogodišnjica djelovanja te visokoškolske ustanove, koja je bila itekako snažan pokretač obrazovanja umjetnika i podizanja likovnoga života na zavidnu razinu u Hrvatskoj. Rekao je tom prigodom kako je na kraju 20. i početkom 21. stoljeća za Akademiju likovnih umjetnosti došlo novo vrijeme, novi duh. Tražilo se otvaranje prema svijetu što se tiče pojedinačnih i institucionalnih kontakata. Zbog toga je inicirao međunarodnu suradnju i razmjenu studenata i profesora s Indiana University of Pennsylvania (SAD) sa Zagrebom, a bio je koordinator projekta te suradnje u sklopu međunarodne razmjene (1998–2007). Tražio je poštovanje zanata s jedne strane i otvorenost prema inovativnim umjetničkim postupcima u nastavi i novoj umjetničkoj praksi. „Otišao je dobar čovjek i dobar kipar, velike radne energije, čovjek koji je osuvremenio kiparski odsjek ALU“, bilježe kolege u povodu kiparove smrti.

Kiparstvo Slavomira Drinkovića odlikuje elementarna jednostavnost, minimalizam u svakom pogledu. Kamen je bio njegovo primarno biće. Nema tu nikakvih suvišnih nota ni figurativnih fraza, samo ogoljena jednostavnost materijala te vidljiva postupnost klesarskih ili bušenih tragova. Točno je odmjeravao koliko će vidljiv ostati trag tehničke kiparske obrade u kontrastu s visokom politurom primjerice crnoga ili bijeloga granita. Bio je majstor oblika koji je apsolutno poštovao materijal. Često je vidljivim ostavljao proces klesanja ili obrade površine, isticao ljepotu odlomljenoga komadića. Vidljiv je kiparov rukopis, koji podsjeća na krasopis pisca. Njegove su skulpture monumentalne, čak i u malom mjerilu.

Veliki crni granit Vrata 20. stoljeća (1988) jedan je od simbola koji zorno pokazuje kako se pukotinom po vertikali lomi kamena gromada na dva dijela. Kroz tu središnju, usku vertikalnu napuklinu može se vidjeti „što je tamo iza“. U svakom slučaju, pukotina je puna energije, ona je fizički trag kiparske intervencije, igre koja tjera gledatelja na razmišljanje: što se više krećete oko skulpture, odraz promatrača zrcali se u crnim visokopoliranim plohama napetih površina. Kod njega je uvijek vrijedilo pravilo – manje je više. Mnoge su skulpture isklesane u crnoj i bijeloj varijanti, najnovija su bijela Vrata 21. stoljeća. Svoj izniman opus gradio je ponajviše od kamena, manje od željeza i drveta. Kao suvremeni kipar koji radi u klasičnim materijalima i vidljivom ostavlja kontekstualnost oblikovnoga postupka, može se pridružili svojemu kiparskom vršnjaku Perušku Bogdaniću, ali i slikaru Borisu Demuru, koji je bio jedan od najistaknutijih predstavnika elementarnoga slikarstva u Hrvatskoj.

Kao što je Drinković bio više od četiri desetljeća nezaobilazna karika hrvatskoga kiparstva, to će i ostati s djelima rasutim po muzejima i galerijama u Hrvatskoj i u svijetu. Teško da će ga neki drugi kipar nadmašiti u devedesetak skulptura postavljenih na otvorenim javnim prostorima. Mnoge su uklopljene u krajolik kao novi urbani znak, poput osječkoga spomenika Ab ovo. Od figurativnih kipova spominjemo stojeću figuru skladatelja Antuna Dobronića s notama u ruci postavljenu u Jelsi, a slično je u bronci oblikovan i kip Marka Marulića za Knin i Berlin.

Još su svježi dojmovi na ljetošnju Drinkovićevu izložbu Ješonska / Izbor radova 1974–2016, koja je probranim djelima bila svojevrsna retrospektiva koju je sam osmislio, posvetivši je roditeljima i klesarskoj tradiciji otoka, kao i svim klesarima s otoka Brača, gdje je najčešće brao kamen i kipario. Na ulicama i trgovima, a ne u nekoj velebnoj galeriji, koju Jelsa i nema, kao Mediteranac otvorenih osjetila, postavio je Drinković svojih šest monumentalnih skulptura među prolaznike, postigao je da se skulpture stope s ulicom i minijaturnim kamenim trgom. Impozantan je u kamenoj ulici bio zavezani željezni čvor, hrđavocrvena vertikala mornarskoga simbola. Kao da se to željezno uže otkinulo s broda i protrčalo ulicom! Četiri skulpture sakralne tematike našle su mjesto u renesansno-baroknoj crkvici Sv. Ivana u očuvanoj povijesnoj jezgri toga turističkoga mjesta. U Muzeju kravate bilo je predstavljeno 28 manjih skulptura, maketa i modela, uz videofilmove o umjetnikovom radu: onaj Strikomanov iz 1980. i Beritićev snimljen desetljeće poslije. Prvi put su u Jelsi bili i drveni Trupci, veći broj skulptura nastalih na terenskoj nastavi sa studentima kiparstva u Bjelovaru.

Ptica u letu urezana u pukotinu crnoga mramora poput križa jedan je od najdojmljivijih spomenika stradalima u Domovinskom ratu. To je Drinkovićeva ranjena golubica bez glave koja je smogla snage i poletjela u vječnost. S tim figuralnim procjepom u granitu Drinković je oblikovao najbolji spomenik žrtvama u Domovinskom ratu, prepoznatljiv simbol stradanja, koji prkosi gomili ostalih problematičnih kiparskih uradaka. Prvo takvo spomen-obilježje za poginule u Domovinskom ratu postavljeno je na mjestu masovne grobnice na Ovčari kraj Vukovara, poslije u Petrinji i na brojnim drugim mjestima masovnih grobnica diljem Hrvatske. Tu je istodobno sjedinjena simbolika golubice mira s ranjivom ljepotom.

Fizičkim odlaskom kipar je zatvorio krug. Iz Zagreba je otišao na počinak u svoju Jelsu, u mediteranski vrt otoka Hvara, koji mu je bio najveće nadahnuće. Počivat će tamo gdje su do danas očuvani suhozidi najstarije antičke parcelacije na Mediteranu, u mir maslinika i vinograda, među mirisne cvatove lavande i ružmarina.